Zašto sam odlučila postati radni terapeut?

Tog trenutka sam znala sam da ću u budućnosti prvenstveno raditi s bebama i djecom, kao i njihovim roditeljima. Imala sam tada 16 godina. I mlađeg brata koji je obolio od leukemije.

Svakodnevno smo iz Karlovca putovali u Zagreb i 2 sata dnevno provodili s njim. Duže nismo smjeli biti. Da se previše ne iscrpljuje. Sjedili smo u toj malenoj staklenoj prostoriji ispunjenoj pištavim zvukovima, sa zelenim maskama na licima i hrabrosti u očima. Jer kad uđete na taj odjel, morate biti hrabri. Zbog sebe. Zbog malih pacijenata. U toj staklenoj prostoriji ništa drugo nemate osim hrabrosti.

Njegova bolest je započela blagom temperaturom i trebalo je nekoliko mjeseci da se dijagnosticira. Pod rotirkama je odvezen u Zagreb, gdje je proveo skoro 12 mjeseci u tuđem krevetu u malenoj staklenoj sobi. Pa onda još godinama išao na kontrole. Na koje još ide.

Rješenja uvijek postoje

U trenutku kad shvatite što se događa imate samo dvije solucije: raspasti se ili početi tražiti moguća rješenja problema. Jer rješenja uvijek postoje. Makar su ponekad nevidljiva, duboko skrivena i treba doći do njih. A kad uz to imate i roditelje koji se raspadaju zajedno s njim, jer to se neminovno dogodi svakoj obitelji kojoj doktor priopći navedenu dijagnozu, nemate drugu opciju osim tražiti rješenja i postati pretjerano pozitivan u sagledavanju problema. Kasnije to u životu rezultira pretjeranom negativnošću, čisto radi ravnoteže emocija, no o emocijama će pisati naša psihologinja.

Na tom staklenom odjelu puno sam toga naučila. Kako zvuče aparati kad nešto nije u redu, kako pravilno isčitavati krvne nalaze, kako utješiti i razvedriti brata jer je zbog kemoterapije dobio 20 kila i ćelavu glavu, a u jeku je puberteta. Naučite kako razgovarati s roditeljima oboljele djece, naučite kako mala beba stara svega nekoliko mjeseci i bez kose može neutješno plakati iza staklenog stakla, a nitko je ne može ili ne smije uzeti u naručje jer je u izolaciji. Naučite skinuti ružičaste naočale i naglo odrasti. Iako ste samo teenager. Koji bi trebao izlaziti sa svojim društvom, plesati u disko klubovima i ne zamarati se pitanjem života ili smrti.

U trenutku kad je moj brat rekao kako već danima ne može samostalno otići na wc, kako mu se povraća i vrti i kako ne može sa sobom gurati stalak s infuzijom znala sam koji ću fakultet upisati.

Znala sam koji ću fakultet upisati

Radna terapija je zdravstvena djelatnost namijenjena svim osobama koje imaju povećane izazove u provedbi aktivnosti svakodnevnog života (samozbrinjavanje, produktivnost, slobodno vrijeme), a koje moraju, trebaju ili žele provoditi. O radnoj terapiji i kome je sve namijenjena možete čitati na www.hurt.hr

Nakon radne terapije, upisujem i Specijalistički studij fizioterapije i to neurološki modul jer me iskustvo odavno podučilo da su skoro sve bolesti i poteškoće povezane upravo s mozgom.

Između ova 2 studija počinjem raditi u Camphill commmunities of Ireland s djecom s povećanim izazovima u svladavanju svakodnevnih aktivnosti. Mijenjam još nekoliko poslova, počevši od demonstrature na Katedri za anatomiju i fiziologiju pod vodstvom profesora emmeritusa Predraga Kerosa, zatim u srednjoj školi, jednom lječilištu i centru za rehabilitaciju, dok paralelno razvijam program senzo-motoričkog poticanja ranog razvoja.

I dalje teško suspregnem suze kad se govori o djeci oboljeloj od malignih bolesti. Jer neki ožiljci ipak ostanu i tu i tamo zabole da nas podsjete da smo i dalje živi.

Ukoliko ste u mogućnosti donirajte karlovačkoj udruzi Jak kao Jakov, kao i zagrebačkoj udruzi Krijesnica, koje primarno rade s roditeljima i djecom oboljelom od malignih bolesti. I zaista sjajno rade. Više o Udruzi Jak kao Jakov možete pročitati na: http://jakkaojakov.hr/index.php/o-udruzi/o-nastanku-udruge/

Više o Krijesnici pročitajte na: http://krijesnica.hr/