Jedan od najvećih stresova za roditelje je djetetov plač. Nakon prvotnog plača koji jedva čekamo začuti kad se beba rodi, slijedi maleno zatišje. I onda, taman kad se iz bolnice vratite kući kreću različite vrste komunikacijskog plača različitog intenziteta, različitih stilova i različitih raspona.
I zašto bebe plaču?
Razlikujemo plač zbog grčeva. Plač zbog gladi. Plač zbog toga što se želi nositi. Plač jer je ukakan. Plač jer se zapiškila. Po peleni. Po bodiću. Po majčici. I čarapicama. Po svemu sve do vrata. Dobro je dok se tako ne pokaka. A hoće. Kad-tad. Vjerujte mi na riječ.
Plač zbog toga što ih negdje svrbi, a ne znaju se sami počešati. Plač zbog toga jer su na trbuhu. Plač zbog toga jer su na leđima. Plač jer se ne žele voziti u kolicima. Ni u sjedalici. Ni u autu. Ni nigdje. Plač jer se ne žele nositi u nosiljki. Plač jer su im određeni položaji teški. Plač jer ih ne razumijete. Plač zbog toga što je vani noć, a trebao je biti dan. Plač jer ste ih pogledali na krivi način i malo povisili ton.
E pa vidite, moj radni dan sastoji se od slušanja svih različitih vrsta plača. I gotovo uvijek se odigra u potpunosti isti scenarij kad bebica dođe prvi put vježbati. Beba plače. Mama plače. Tata najčešće ne zna što bi. Jer beba inače nikada ne plače kod kuće. Ili ako i zaplače, uzrok plača odmah se miče i djetetu se preusmjerava pozornost na nešto ugodnije, lakše, manje frustrirajuće.
Međutim, važno je upamtiti da je plač normalan djetetov komunikacijski obrazac jer dok ne nauči govoriti ni na koji drugi način nam ne može dati do znanja što želi. A bebine želje se svakako moraju ispunjavati. Osim kad je ponekad vježbanje u pitanju.
Bebe koje plaču prilikom vježbanja daju nam puno informacija o sebi. Prva i najvažnija je informacija o samoregulaciji, koja je nama kao radnim terapeutima izuzetno važna. Djeca koja se ne znaju samostalno umiriti, češće plaču i teže prolaze kroz faze frustracije.
Plač nam odaje informaciju o tome koje su aktivnosti bebi teške za provedbu. Plač nam odaje informaciju o tonusu mišića, o osjetilu za ravnotežu, o osjetilu dodira, o osjetilu sluha… Plač nam je izuzetno korisno sredstvo dijagnostike jer detektira „problem“. Zato je itekako poželjan u početku. I ponekad ga je doista potrebno isprovocirati. Koliko god mami bilo teško. Ili tati. Ili meni kao terapeutu. Jer ga slušam cijeli dan. Na početku.
Kao roditeljima, važno je naučiti kako dijete provesti kroz neugodno iskustvo vježbanja neprekidanjem aktivnosti. Što bebe više puta izvode određenu aktivnost koja im u početku nije lagana niti ugodna, njihov senzo-motorički sustav se bolje adaptira i plač polagano, ali sigurno zamjenjuje osmijeh. Koji se ne skida s lica.
