Često sam u svom djetinjstvu i kasnijoj dobi u vrijeme dok još nisam imala vlastitu djecu slušala priče o blaženom stanju zvanom trudnoća. Sve su počinjale navedenim opisom „blaženo stanje“ i predivnim osmijehom kao iz reklame za zubnu pastu koje je taj opis pratio. A meni niti dan danas, niti nakon troje djece taj opis nije baš najjasniji. Jer što je toliko blaženo u (navodim po točkama):
- Konstantnom umoru, povraćanju, otečenosti, mijenjanju oblika tijela iz (gotovo) savršenih proporcija (čokolada-dvije-pedeset previše da bi zaista bile 90-60-90) do savršenog oblika kugle.
- Problemima sa zubima (koje nisam osobno imala, no priča se da zubi u trudnoći ispadaju jer dijete troši mamin kalcij, a mama je alergična na laktozu pa ne može piti mlijeko tako da je to valjda tako).
- Nespavanju jer je tvoja beba strastveni budući nogometaš ili rukometaš ili tenisač ili gimnastičar pa radi salta dok se ti pokušavaš namjestiti na boku, leđima, sjedeći slušajući muža, dečka, ljubavnika kako hrče pokraj tebe.
- Nemogućnosti da staneš u svojih 160 pari tenisica, čizama i štikli koje si kolekcionarski skupljala svih ovih godina od kad si ušla u pubertet pa nadalje.
- Potrebi da kupiš 2 broja veće cipele da tvoji otečeni papčići stanu unutra.
- Ako imaš sreće i jesensku bebu, za po ljeti kupiš japanke za 20 kuna. Ako nemaš sreće pa je tvoja beba začeta tako da ćeš iskusiti trudnoću u skoro sva 4 godišnja doma kupit ćeš nekoliko pari cipela 2 broja većih koje više nećeš nositi nakon trudnoće. Ipak, nije sve tako crno – uvijek ih možeš pokušati prodati na Njuškalu ili darovati u Caritas.
- Nemogućnosti da te iste novo kupljene cipele samostalno obuješ pa te obuva osoba koja se nađe pokraj tebe u tom trenutku. I tako isto kad se izuvaš. I tako nekoliko puta svaki dan.
- Nesposobnosti supruga, dečka, ljubavnika ili nekog četvrtog da se prilagodi na tvoje promjene u ponašanju uzrokovane hormonima. A to je zaista jedna od najvažnijih stavki da bi trudnoća protekla glatko i bez stresa (moš’ mislit’).
- Nepuštanja preko reda u trgovini dok ti s trbuhom veličine pilates lopte (one najveće) uz nesnosne bolove u leđima i s osjećajem pritiska tolikim kao da će se beba istog trenutka roditi, a ti ne želiš da se rodi u nekom od supermarketa jer su svi strani, a beba je budući Hrvat, čekaš da se teta Štefica i striček Štef dogovore hoće li kupiti 1 ili 2 kile mesa jer mirovine su malene i svaka kila ih dodatno novčano opterećuje. Ne puštaju nikoga preko reda jer je već 7:30, a na placu moraju biti do 8:00 jer kasnije imaju skroz razrađeni plan nerađenja ničega cijeli dan, no i to im je dovoljno da se guraju u supermarketu/tramvaju/placu u vrijeme najveće jutarnje gužve. Zločesta sam, znam. Ali možda sam trudna pa mi je oprošteno.
- Čari 2., 3., 4. i svih kasnijih trudnoća, kad još uz sve ovo moraš brinuti o čoporativnom pomladku koji je baš u terrible 2 fazi, kreće u školu, Ana mu je uzela i pojela crvenu jabuku, a njemu je ostala samo zelena, a on bi baš crvenu. To je toliko zanimljivo blaženo da ću o tome pisati neki drugi put (Stvarne crtice iz života jedne-dvije-tri mame).
Post je pisan isključivo iz vlastitog iskustva i nadam se da je vama vaša trudnoća zaista blaženo stanje u kojem zaista trebate maksimalno uživati. Ali ako i ne uživate i to je u redu.
P.S. Znam, znam, da se kalcij ne dobiva iz mlijeka i da ispadanje zuba nije povezano s trudnoćom, ali to mi je rekla od mamine prijateljice babina tetka pa mora da je točno.
