Putovanje s djetetom – izazov koji je vrijedan truda!

Putovanje s djetetom, malim djetetom,  je zapravo kao i sve s malim djetetom – zvuči puno kompliciranije nego što je i kad jednom probaš i uvidiš da je izvedivo, ide puno lakše i postane ti rutina. Mikulin prvi izlet bio je kad je imao dva mjeseca. Igor (muž), Mikula i ja proveli smo ranoljetni dan u Muzeju krapinskog pračovjeka, Kumrovcu i općenito lutajući po Zagorju. S obzirom da je to prošlo uspješno, dva tjedna kasnije odlučili smo se na izlet u Graz. Noć nakon povratka, Mikula je prvi put prespavao čitavu noć. I tako je uz par izuzetaka ostalo do danas. Prvi put smo se vozili avionom sa šest mjeseci: do Berlina uz presjedanje. Kad je imao godinu i pol napravili smo dvotjedni road trip po Americi – od L.A. do Chicaga (skoro svake večeri smo spavali u drugom hotelu). U svakom slučaju, da ne nabrajam dalje, do Mikuline pete godine (koliko sad ima), prošli smo podosta. Naravno da sve ovisi o djetetu i da nije svako dijete isto, no općenito mislim da se većina toga može prilagoditi i organizirati i da se čovjek, ako je rođen „s crvom u guzi“ poput mene, ne mora odreći tog avanturističkog duha kada dobije dijete. Naprotiv. Evo nekoliko savjeta koji su se meni samoj pokazali kao pun pogodak:

Svaka dob zahtjeva drugačije potrebe

Zapravo dok ne hodaju i/ili dok su spremni voziti se u kolicima sve je lakše – znam da nam je prekretnica bila kad je Mikula imao godinu i deset mjeseci; bili smo u Kölnu i jednostavno su ga kolica počela sputavati – mogao je biti u njima, ali vrlo kratko, a nije pristajao ni na nošenje; dijete je jednostavno htjelo biti slobodno – tada smo morali odustati od muzeja i sličnih kombinacija (i još uvijek im se nismo vratili, ako se ne radi o tehničkim ili znanstvenim izložbama koje uključuju pokuse) i morali smo se orijentirati na druge stvari (mahom na one na otvorenom).

4 stvari bez kojih na roadtripu u Americi ne bismo preživjeli

Kolica (nosili smo ih iz Hrvatske), planinarska nosiljka (nosili smo je iz Hrvatske) s kojom smo prešli Grand Canyon, Rocky Mountains i Yellowstone, putni krevetić (kupili u Americi i poklonili prijateljima) kojeg smo nakon prvih par večeri znali sastaviti i žmirećki) i Pampers maramice (sve se čistilo njima – od guze do dude kada bi pala u avionu).

Bitno je biti u timu

Na sva putovanja s Mikulom išla sam ili s mužem ili sa bliskim prijateljicama (hvala Kseniji i Sanji!) i uistinu smo zajedno odlično „klapali“: nikad neću zaboraviti Igorovo mijenjanje Mikulinih pelena na „mom krilu“ (8 mjeseci) dok ja sjedim na wc-školjci u talijanskom wc-u u koji je jedva stala jedna osoba, a kamoli kolica s djetetom; inače, upravo su nam kolica bila najvažnija za prematanje (većinom sam ga na putovanjima prematala u kolicima); ili apropos tima, Sanja i ja smo dobro upamtili Berlinski metro s obzirom da tada većina stanica nije imala lift – tako da smo se nanosili kolica uz i niz stepenice.

Ukoliko dojite, utoliko je lakše

„Hranu nosite sa sobom“ (barem prvo vrijeme) – ja nisam imala tu sreću, no i to je rješivo: termosice, prokuhana voda u kafićima, ma nakon nekog vremena čovjek se snađe i u najvećim zabitima.

Generalno sam duže letove ili vožnje autobusom pokušavala „naštimati“ da budu u večernjim satima kako bi se poklopili sa „spavanjem“, tako da bude što bezbolnije – 12-satnu vožnju autobusom od Zlatibora do Zagreba (s presjedanjem u Beogradu) Mikula je prespavao (u dobi od jedne godine).

Povraćanja su nas počela mučiti sa tri godine

Samo u avionu i to ne uvijek. Uspjeli smo se „ushemiti“ da je vrećica kod njega (Mikule) i da je ima pri ruci ako mu zatreba i „da pokucam u drvo“, zasad da tehnika uspijeva. Ako i dođe do povraćanja, barem nije po njemu i posvuda oko njega, već je naučen da ide direktno u vrećicu.

Da se vratim na kolica s početka priče

Kad smo vidjeli da Mikuli više ne odgovaraju kolica, odlučili smo to preokrenuti u svoju korist; odnosno, ako se ne želi voziti u kolicima, onda mora hodati. Uz prvotna „njonjkanja“, sad mi je drago jer kad je samo s nama (s mamom i tatom) uistinu hoda (kad smo prvi put posjetili Stockholm prije dvije godine, Mikula je u jednom danu s nama prohodao 15 km – imao je tri godine), a kad nam se netko drugi pridruži, postane majstor u „moljakanju“ za nošenje na ramenima. Mislim, „počastimo“ ga i mi, ali ne baš uvijek.

U zadnjih godinu/dvije smo skoro svaki vikend u prirodi

Šume, jezera, plaže. Uz šetnju, tada se igramo malih istraživača i tako znamo „protratiti“ cijeli dan. U svakom slučaju, pokušajte se odmah „ne odreći svega“. Nema kapitulacije bez poštene borbe. Odite na put, pokušajte napraviti onako kako biste i bez djece, a onda (ukoliko ne ide) prilagođavajte. Npr. Mikula je imao 11 mjeseci kad smo bili na festivalu u Španjolskoj: otvorenje festivala trajalo je 4 sata uz raznoliki show program (cirkusanti, akrobati itd.). S obzirom da sam znala koliko traje sve, mislila sam ga ne voditi, no onda je Ksenija rekla: „Zašto ne? Uđi, vidi koliko će izdržati i onda odi.“ Tako sam i napravila i ostali smo do kraja: Mikula je uživao.

Za kraj, da, svjesna sam da pričam iz iskustva jednog djeteta i da nije isto putovati s više njih, no probajte svejedno! Možda se ugodno iznenadite. Na posljednjem putovanju smo smislili igru: za svako mjesto koje mama i tata posjete, a da njemu nije baš zanimljivo, on dobije igralište. Naobilazili smo se igrališta, ali roditelji su ponekad sami sebi najveća prepreka, a ne djeca.