Autor/i:
Moja 4.-ta trudnoća počela je i završila fantastično! Bez ikakvih neugodnih simptoma, bez ijednog povraćanja, bez bolova u leđima. Na Božić su svi saznali za našu 4.-tu sreću. U to vrijeme već su mediji bili puni izjava o korona virusu u Kini, a krajem veljače postalo mi je jasno kako ćemo svi otići u lock down.
Spašavati i održavati posao on-line i održavati trudnoću s jednim trećašićem, jednim prvašićem, koji osim osnovne škole pohađaju i Glazbenu, vrtićankom i mužem koji je radio od kuće postavilo je pred mene izazov kakav nikad ranije nije bio postavljen.
Već u to vrijeme shvatila sam kako ću kroz ovu trudnoću, sve moguće pretrage i porod, najvjerojatnije morati proći sama. I već tada me uhvatila panika. Sama pomisao na porod bez Marka bila mi je strašna jer prilikom običnog vađenja krvi padam u nesvijest (doslovno) koliko me strah boli.
To je bio izuzetno težak period, kako meni, tako i cijeloj mojoj obitelji. Pokušavali smo usklađivati školu, Glazbenu školu, privatni posao koji uključuje zaposlenike, Markov posao na daljinu, troje djece i moju trudnoću s velikom količinom pretraga…To je bilo vrijeme u kojem se rijetko tko uopće sjetio pitati „Kako si Iva? Kako se osjećaš? Je li sve ok s bebom?“, a nitko baš nije često pitao „Mogu li vam ikako pomoći?“ Svi su bili zauzeti koronom, a mi smo jednostavno ostali prepušteni sami sebi.
Plakala sam nebrojeno puta (možda je bila samo stvar hormona) jer, bili smo bespomoćni. I kao roditelji. I kao supružnici. I kao budući roditelji male bebe.
Znala sam da se, ukoliko na porod želim doći sabrana, a znala sam da u rađaonicu svakako ulazim sama, moram isključiti iz vanjskog svijeta. Blokirala sam sve medije, odbijala slušati o koroni, broju zaraženih i tako „dobrim mjerama“ jer mi je trebao apsolutni mir. Isplakala sam more suza tih mjeseci, a onda, kada su klinci napokon otišli na more s bakom i djedom krenula sam s psihičkim pripremama za porod. U glavi sam izvrtjela milijun scenarija. Ponovno pročitala dobar broj knjiga o porodu. U glavi vizualizirala kako će sve to izgledati. Trudila se biti pozitivna…
Svanulo je i to jutro 5. 8. 2020. Dan kad sam napravila preko 15 000 koraka. Oluja. Rano ujutro sam otišla u šetnju i na kavu sa svojom kumom šaleći se kako ću joj se do navečer javiti iz rađaonice. Zatim smo Marko i ja otišli na ručak kod svekrve i svekra. I ponovno smo prošetali. Na njegovu inicijativu. A ne događa se često da se Marku ide u šetnju.
Vratili smo se kući oko 15:00 sati i sjećam se da sam na glas prokomentirala: „Una, pusti mamu da se naspava 2 sata i onda se možemo upoznati.“ I naspavali smo se. Otišla sam do tate odnijeti mu par stvari za Filipa, Jakova i Gitu jer je sutradan putovao k njima na more. U 18:00 sam već bila doma. Taman se i Marko probudio. Krenuo je film s Channing Tatumom i u tom trenutku, oko 18:30 Una je odlučila doći na svijet. A kud baš sad kad sam se namjestila za film? I to još na praznik! I to po noći. A još i kiša pada.
Vodenjak je puknuo, trudovi su se pojavili i došlo je vrijeme da nazovemo kuma ginekologa. Javio se odmah s najvećim osmijehom na licu, obučen u zeleno doktorsko odijelo i spreman za rađaonicu, ali ne za onu u koju sam ja trebala otići. „Vidiš da sam dežuran kad ti rađaš!“, sav sretan me pokušava oraspoložiti iz miljama udaljene države.
I tako je moj porod počeo video pozivom. Dogovorili smo pratiti razmak između trudova i kad razmak bude na 5 minuta krenuti u bolnicu. Naravno, kao i svaka trudnica oprala sam kosu, sat vremena bila pod tušem i tek sam onda bila spremna za odlazak. Na parkiralište bolnice stigli smo oko 20:30.
Dogodilo se ono što se obično dogodi kad dođete pred bolnicu. Trudovi su skroz prestali. Odlučila sam izići iz auta i malo prošetati da sve ponovno krene. Čim smo izašli zrakom se prolomio vrisak. Vrisak koji je trajao i trajao parajući nebo. „Što je to?“, pitao je Marko naivno. „Žena u rađaonici.“, odgovaram i osjećam kako me u grlu stegnulo… O Bože, ja to ne mogu. Ja to ne mogu sama.
Shvaćam kako se trudovi i dalje ne pojavljuju, ali plodna voda i dalje curi i kako je vrijeme za ulazak unutra.
Stavljam masku. Zvonimo. Čekamo. Čini mi se kao cijela vječnost.
Otvara nam primalja. Obučena je za porod jer je jedan u tijeku. Mirno i ljubazno me pita koji je porod, koliko dugo curi plodna voda, koliki je razmak između trudova, a zatim me smješta unutra na mjerenje temperature. „Sad se oprostite, Vi nažalost ne možete unutra.“, kaže Marku. Ulazim. Pokušavam se nasmijati i biti pozitivna, ali i dalje me steže u grlu. Mjerim temperaturu živinim toplomjerom i ispunjavam bunt papira. Kroz staklo vidim Marka. Govorim mu da će sve biti ok. Ne znam čuje li me uopće.
Primalja S. dolazi po mene. Mašem Marku, presvlačim se u spavaćicu i skidam masku. Na redu je pregled. Dolazi simpatična doktorica A. koja me pregledala dan ranije uz riječi:“ Pa ovo Vam je 4.-ta trudnoća. Što još radite trudni?“ I dalje je simpatična, ugodna i ljubazna. Pregledava me, a njezine riječi mi odzvanjaju glavom „Otvoreni ste 2 centimetra“. Padam u depresiju. Samo 2 centimetra… Trudova ni dalje nema… Sve je stalo. Gledam na sat. 22:35…
Krećem u šetnju hodnikom. Javljam kumu „2 centimetra. SAMO!“ Odgovara kako do ujutro imam svoju curicu. To bi me kao trebalo tješiti, ali ne tješi me previše. Ljuta sam jer nisam ostala pogledati film do kraja. I jer sam sama. Zvoni još jedna rodilja. Noćas nas je puno. A godišnji su i samo su jedna doktorica i jedna primalja u rađaonici. Imati će ludu noć sa svima nama, razmišljam cijelo vrijeme.
Kiša i dalje pada. Svježa je noć. Trudovi se pojavljuju tu i tamo. I odjednom postaju duži i bolniji. Silvija me svakih nekoliko minuta dolazi pitati jesam li dobro. Hoću li u rađaonicu? „Ali samo sam 2 centimetra otvorena. Ako legnem na krevet i ostanem ležati trajati će još duže.“ I tako je Silvija nekoliko puta dolazila po mene dok valjda sama sa sobom nisam raščistila da je jednostavno vrijeme da odem do tog svog kreveta. Pogledam na sat, 23:50.
Pregled. Doktorica Antonija me tješi riječima: „Ivana, svaki porod je drugačiji i svaki ima svoj tijek. Ne mora biti da će ovaj biti brži samo zato što je 4.-ti.“ A zatim veselo izgovori: „ 7 – 8 prstiju!“ „Ja vas jako volim!“, vičem sva od sreće. Ne mogu vjerovati da sam to zaista rekla…„Imate još 10 minuta ako želite da se curka rodi na oluju.“ Znam da se šali, ali napokon vidim kraj… Tipkam kumu sve informacije i shvatim da od boli prsti više ne slušaju. I u tom trenutku sam prvi put ikad osjetila kako se beba skroz spustila. Je li moguće? Već?
„Mislim da se skroz spustila.“ Je, spustila se. Svi su spremni za porod. Namještaju nekakve ručkice na krevet. U nekakvoj magli se sjećam da su mi rekle da se primim za ručkice. Primam ručkice. „Krivo ih vučete.“, čujem u magli. Kako krivo? Ne znam rađati s ručkicama. Nikad na porodu nisam imala ručkice. Imala sam Marka. A sad ga nema. Uhvatila me panika. Gotovo je. Više ne mogu normalno sudjelovati ni u čemu. Ne znam kako tiskati, ne znam što s ručkicama. Njih dvije me pokušavaju smiriti, čujem da mi daju upute, ali ja ih ne slijedim. Kao da više nisam u toj prostoriji.
Što se događalo dalje nisam sigurna, ali u 00:11 Una je glasno pozdravila ovaj svijet. Mrvica od 3400 i 50 dužine sklupčala se na moja prsa i ostala tako puna 2 sata. Znam da su komentirali kako je jedna mala maza. I je. I kao prava horoskopska lavica odlučila je ipak imati samo svoj dan za rođendan i propustiti Oluju.
Tata ju je uživo vidio nakon 4 dana, kad smo izašle iz bolnice. A dok smo bile tamo kroz naš život prošli su mnogi divni ljudi. Divne doktorica Antonija i primalja Silvija koje su u cijeloj ovoj situaciji, u kojoj pratnja na porodu nije dozvoljena, bile pune podrške i razumijevanja. Zbog njih dvije meni je ovaj 4.- ti porod definitivno bio i najljepši porod, usprkos tome što Marko nije bio sa mnom. I što sam se sva pogubila na kraju. Zatim sve sestre na odjelu koje su bile tu kad god bih pozvonila, a zvonila sam često (i VELIKO, OGROMNO HVALA za onu šalicu kave jer, do automata za kavu se u doba korone ne može). Moje Marija i Vesna koje su prije svake svoje smjene ili nakon svoje smjene došle pitati treba li nam što i donijele nam stvari izvana koje su nam zatrebale.
Hvala svim ovim dragim ljudima koji su nam boravak u bolnici olakšali koliko god su mogli. Ako vas ikada ukliješti ili Vas zabole vrat, leđa, ruke sjetite se nazvati me i primit ću vas u bilo koje doba dana ili noći. Jer zaslužili ste to.
A svim trudnicama kojima se bliži termin poroda želim da porod u najmanju ruku bude kao ovaj moj.
Lokacija/e:
Zagreb, Županići 2k
Karlovac, Šulekova 3
Saznaj sve nove informacije o našim uslugama, vježbicama i svemu onome što može pomoći tebi ili tvojem djetetu
Senzogym d.o.o, Sva prava pridržana. 2023.
Web razvio VinVin
i svaki ti tjedan pišemo o ranom razvoju :-)
