Kako je sve počelo ili kako je počelo prije no što je počelo?
Kada sam rodila svog prvog sina Filipa imala sam 24 godine. Balavica, rekli bi neki. Ali bila sam daleko od toga. Paralelno sam radila i studirala na Specijalističkom diplomskom stručnom studiju fizioterapije (neurološki modul). Čim je u pitanju nešto „neurološki“ podrazumijeva se konstantno učenje o ljudskom mozgu, povezanosti živaca, mišića, pokreta, aktivnosti….
A naš mozak je zaista velik i kompliciran organ. I treba vremena za njegovo proučavanje. A proučavati mozak kraj malog vrištećeg djeteta je zaista neprocjenjivo iskustvo…
Filip je rođen kao terminska beba i od samog rođenja bio je dijete koje ne spava. Nije spavao po danu. Nije spavao po noći. Nije spavao u kolicima. Nije spavao na rukama. Nije spavao u nosiljci. Nije spavao aposlutno skoro nikada. Tu i tamo bi se nakratko ugasio kad više nije imao snage za plakanje. No, i to je bilo kratkog vijeka.
Osim što nije spavao, bio je beba koja puno plače. Plakao je kad je bio gladan. Plakao je kad je bio žedan. Što je normalno. Plakao je zbog kolica. Plakao je zbog neispavanosti. Plakao je po cijele dane samo da nas obavijesti da je tu i prisutan.
S njim je bilo nemoguće otići na kavu i bila sam silno ljubomorna na sve mame koje su bezbrižno sjedile na terasama i uživale u suncu dok su njihove bebe spavale u kolicima kao mali anđeli.
Filip je isključivo mogao zaspati samo u svom krevetiću pri posebnim okolnostima. Ako smo zakasnili ma samo minutu pri stavljanju na spavanje, od tog spavanja nije bilo ništa. Poznato?
Bili smo potpuno iscrpljeni i na rubu živaca. Sva sreća pa je suprug tada bio zaposlen u školi pa je, zbog satnice, često bio kod kuće. Inače ne bismo preživjeli tu fazu. Jer s prvim djetetom ne znate da je to samo faza i uvjereni ste da će tako biti cijeli život. I pitate se „Što je meni ovo trebalo?“.
Kad ti se čini da nema kraja i izlaza - okrene ti se sve. Barem meni je.
Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da mu ne mogu pomoći da postane zadovoljnija i sretnija beba. I tako sam jedne noći, u 3 ujutro kad je napokon zaspao, uzela sve svoje bilješke napravljene u Camphillu i krenula ih isčitavati.
Vrlo brzo došla sam do zaključka kako je Filip hiperreagibilna beba i kako u potpunosti moramo promijeniti svoj princip aktivnosti koje smo s njim provodili. Iduće jutro kad smo se probudili, krenula sam s istraživanjem. I tako svakog dana. Provodila sam s njim različite poticajne radnoterapijske i fizioterapijske aktivnosti i u istu bilježnicu zapisivala one aktivnosti na koje je odlično reagirao, kao i one aktivnosti koje su ga plašile i nisu mu bile ugodne.
Modifikacijom pojedinih aktivnosti kroz nekoliko tjedana došla sam do našeg tajnog recepta i on je prvi put sa 5 mjeseci starosti preko dana odspavao 3 sata u komadu. Wohoho, to je bio razlog za feštu! Sa 6 mjeseci odspavao je cijelu noć, a cijelu noć spava i danas sa skoro 11 godina.
Ono što je njemu pomoglo bio je prvenstveno rad na samoregulaciji i smanjenju tonusa, koji je bio povišen. Bilo je potrebno pronaći aktivnosti koje će ga umiriti, sniziti stres i pomoći mu da se osjeća sigurno u svome tijelu i svojoj okolini. Primijetila sam da, što je više motorički napredovao, i njegovi senzorički sustavi bolje reagiraju.
Od nezadovoljne bebe polagano, ali sigurno postajao je s(P)retno i zadovoljno dijete koje sve senzo-motoričke faze savladava u pravilnom periodu. Popili smo i 1. kavu na terasi kafića i činilo se da smo riješili sve svoje brige. Bilježnicu sam pospremila na dno ormara ne sluteći da će mi zatrebati ponovo… I to vrlo uskoro…
Jakov, naše 2. dijete bio je potpuno na drugu stranu
2 godine i 2 mjeseca kasnije, mjesec dana prije termina rodio se Jakov. Jakov je od početka trudnoće bio kompliciran. Mirovali smo zajedno, u nekoliko navrata bili hospitalizirani u bolnici i trudnoća s njim je bila izrazito stresna za sve. Nakon puknuća vodenjaka obuzela me užasna panika jer sam znala da nas, čim se radi o djetetu koje će biti ranije rođeno, očekuje dosta dugi put vježbanja.
Ono što je specifično za prijevremeno rođenu djecu je dugi stadij spavanja. Jakova je bilo nemoguće probuditi. Sjećam se kako su ga medicinske sestre čupkale za one 3 vlasi kose koje je imao kako bi ga probudile za hranjenje. Isto se nastavilo i kod kuće. On je bio dijete koje samo spava. I jede.
Laici bi rekli „Odlično! Zašto se sad žališ?“, no ja sam znala da, ukoliko on toliko puno spava, njegovi mišići nemaju dovoljno vremena za aktiviranje jer u vrijeme u kojem je trebao biti budan i aktivirati svoj senzo-motorički sustav, on je spavao.
Ponovno sam izvadila svoju bilježnicu i ponovno se našla pred zidom. Jer sve one aktivnosti koje su bile primjerene za Filipa, Jakovu ništa nisu značile. Dok je Filipu trebalo smanjiti razinu uzbuđenosti, Jakovu ju je itekako trebalo povećati jer je Jakov bio hiporeagibilan. Uz to je imao i hipotonus.
Napravila sam plan djelovanja i sama sebi obećala da neće prekočiti niti jednu motoričku fazu i da će sve razvojne faze dostići u roku u kojem ih dostižu djeca bez ikakvih senzo-motoričkih poteškoća. Ponovno smo morali preorganizirati cijeli svoj raspored jer Jakov je vježbao 4 sata dnevno. Minimalno. Svaki dan. Ne u komadu, ne brinite.
Muža i Filipa za vrijeme vježbanja poslala sam u šetnju jer nisu mogli slušati plač na početku i krenula. Imala sam cilj.
Vrlo brzo smo uhvatili ritam i plač je ubrzo u potpunosti prestao. Jakov se samostalno posjeo s boka s 5.5 mjeseci. Četveronoške je puzao sa 6 mjeseci i 10 dana. Sve je usvajao puno brže od Filipa i puno prije svojih vršnjaka rođenih u terminu. Pravilno ustajanje s iskorakom napravio je sa 7 i pol mjeseci i tu se dogodila prekretnica.
Prijatelji doktori sa zanimanjem su pratili njihov razvoj i dali su mi ideju da održim jedno predavanje-radionicu za roditelje i bebe, a vezanu uz aktivnosti koje sam provodila s njih dvojicom.
Prve BABYSTEPS radionice za bebe - još se nisu tako zvale
Nakon predavanja u Karlovcu odmah se formirala grupa majki koje su željele pohađati naše BABYSTEPS Senzo-motoričke radionice za bebe©. Započeli smo u dnevnom boravku stana u kojem smo tada živjeli. Svaki mjesec smo preko udruge provodili aktivnosti poticanja senzo-motoričkog razvoja i grupe su uvijek bile pune.
Osim grupnih aktivnosti, provodili smo i individualne za one bebe kojima je to bilo potrebno. Jakov je bio prvi model, a točno 2 godine i 2 mjeseca kasnije rodila se Gita… 👸🏻
Trudnoća s Gitom bila je kao vožnja u autiću na sudaranje. Red hospitalizacije, red odličnog osjećanja, red straha od 3. poroda (da, kukavica sam) i selidba. Gita se rodila u 37.-om tjednu i s njom sam još u rodilištu započela s pravilnim postupanjem kroz razvojne aktivnosti.
Pravilno smo mijenjale pelene preko boka, a sve ostale aktivnosti provodila sam kroz babyhandling uz stimulaciju osjetila. Već s mjesec i pol dana bila je prisutna kao model na karlovačkim radionicama i redovito je vježbala. Nije imala nikakvih većih izazova, kao dečki, no desna ručica je od rođenja bila u hipertonusu uz prisutnu blagu asimetriju, što smo vrlo brzo ispravile. Gita se samostalno posjela s nepunih 6 mjeseci, tada je i propuzala, a prohodala je s 9 i pol.
S njezinih 6 mjeseci vratila sam se na svoj posao gdje sam radila još godinu dana i odlučila se u potpunosti posvetiti radu s bebama, djecom i majkama kroz radnoterapisjki pristup. O radnoj terapiji ću svakako pisati u jednom od članaka kako bih Vas upoznala sa svim mogućnostima korištenja ove prekrasne struke.
Najljepša avantura mog života
Neki su smatrali da nije baš sigurno napustiti radno mjesto u Karlovcu zbog razvijanja svojih koncepata, no i suprug i ja smo znali da je to jedini ispravni put za nas. Osnivam d.o.o., nabavljam opremu za opremanje prostora u Zagrebu i krećem u najljepšu avanturu života.
I napokon, nakon zaista dugo vremena, zaista uživam u ovome što radim. Tu je sada i naša Una, 4-to maleno čudo rođeno u ludoj korona godini.
Zahvalna sam za svako dijete kojem sam mogla pomoći, za svaku majku kojoj sam otklještila leđa, za svaki osmijeh i upornost kad na kraju putovanja od rođenja do 1. godine života vidite da se sve isplatilo.
Hvala vam od srca na ukazanom povjerenju! Jer da nema vas koji vjerujete u ovaj koncept, ne bi bilo niti SenzoGYM-a.
