Iz tatinog kutka – kako preživjeti (1.) prvi porod

Jedan od uvjeta da se moja najdraža uda za mene bila je njezina želja da doživim prvi porod kada do njega dođe. Naravno da sam odmah pristao! Tko ne bi?! Ona je zabavna, pametna, zgodna i ambiciozna. Bio bih budala da sam rekao da nema šanse. Pa ne može to biti tako strašno.

Trudnoću smo izgurali, a termin poroda je već prošao. Moja najdražu su hospitalizirali kako bi mogli pratiti sve parametre. Prolazili su dani, a ja sam svakodnevno hodočastio u bolnicu u vrijeme posjeta.

U četvrtak navečer odlučeno je da u petak ide na inducirani porod. Dogovorili smo se da će me nazvati čim je smjeste u rađaonicu. Otišao sam rano na spavanje. Sutra postajem tata! Moram biti odmoran i spreman!

Kroz san čujem mobitel. Pogledam na sat. 5 je ujutro. Javljam se. S druge strane cvrkutavi glasić oduševljeno cvrkuće.

„Ljube, dobila sam trudnove!“ Izgovara to kao da je u najmanju ruku dobila na lotu. „Spremi se pa lagano dođi!“

„Boli li te?“, upitam.

„Ma ne! Samo povraćam stalno. Ne kužim zašto sve žene vrište. Ako ovako boli možemo imati još 10-ero djece!“, cvrkutavo završava.

„Idem se spremiti. Vidimo se brzo.“, izgovaram. Izgleda da sam bio toliko umoran da sam samo spustio slušalicu, okrenuo se i ponovno zaspao jer me nakon pola sata ponovno probudio mobitel.

Ona je u rađaonici. Lažem da tražim parking. Samo što nisam došao.

Bože, kakav sam ja to muž! Zaspao sam za porod!

Dok bjesomučno vozim poštujući prometna pravila nazivam redom svoje i njezine roditelje da ih obavijestim o novostima. Svi već feštaju i bude ostatak rodbine! I sam sam euforičan!

Ulijećem u čekaonicu i sav ponosan govorim da mi žena rađa. Nitko me ne doživljava. 5:50 sati je i svi su vjerojatno umorni i čekaju da dođe nova smjena.

„Gospodine, sjednite ovdje i čekajte. To je prvorotka. Imate vremena. Možete otići i doma pa ćemo Vas zvati. Tek je porod krenuo. Ovakvim tempom rodit će tek popodne. Sve je u redu.“ I odlazi. Odlazi!!!

Sjednem. Euforično. S osmjehom od uha do uha. Čekam. Minute se čine kao sati. Mobitel mi zvoni kao lud. Svi se raspituju što se događa i jesam li već u rađaoni. Je li već rodila? Je, je, moš' mislit'.

„Nisam u rađaoni. Evo me ispred u hodniku kod aparata za kavu.“, dajem im točnu lokaciju. Jer nikad se ne zna što sve može poći krivo.

Ne pijem kavu. Kakao koje, kao pravi muškarac pijem, u ovom aparatu za kavu nemaju.

Prolazi vrijeme. Izmijenila se smjena. Svi prolaze pokraj mene iduća 3 sata kao da ne postojim. I tada, malo prije 9 sati svu onu tišinu propara urlik.

Koji je to urlik bio, ljudi moji! Sve dlake su mi se nakostriješile. Uz urlik čujem tapkanje klompica po podu. Netko trči. Brzo trči. Samo što ne šprinta.

„Gospodine Štedul, molim Vas brzo dođite! Ne znamo više što ćemo s Vašom ženom!“ govori primalja u panici. Nisam se niti snašao, a već sam bio u nekakvoj mini improviziranoj garderobici sa zelenim odjelom u rukama. Žurim koliko god mogu jer… Ti urlici postaju sve jači i jači. O Bože, pa što joj rade?!

Ulijećem u rađaonicu pomalo prestrašen, ali jako sretan. Pozdravljam cijelu ekipu s osmijehom. Kiselo odzdravljaju. Mislim da im trenutačno nismo najdraži ljudi u rađaoni.

Ivana je okrenuta meni leđima. Prilazim i podragam je po kosi.

„NE DIRAJ ME!“

Okrenula se s luđačkim pogledom u očima. Vidim da je vrag odnio šalu i poslušno sjednem na stolac pokraj.

„Ako će Vam se slučajno vrtjeti i ako Vam dođe zlo, molim Vas naslonite se leđima na ovaj zid i nemojte biti previše blizu ovim instrumenatima da ako padnete u nesvijest slučajno ovdje nešto ne počupate.“, govori jedna od primalja.

Što? Ako padnem u nesvijest? Zašto bih pao u nesvijesti? Pa što će se, pobogu, ovdje događati?!

Svi su se nešto ustrčali i špricaju nekakve otopine u infuziju. Ivana se naočigled malo smirila. Dobre su im te droge. Možda da naručim i za doma malo.

U kratkim trenutcima tišine od urlika ipak pokušavam započeti razgovor s primaljom. Moram je imati na svojoj strani. A što je bolje za započinjanje razgovora od jednog dobrog vica. U tome sam dobar. Pričam super viceve. Ispričam ja taj vic, cijela rađaonica prasnula u smijeh i svi me milo gledaju. Postao sam im malo draži. A ona…

„Ti tu pričaš viceve, a mene boli da ću umrijeti….“, na rubu je suza. Uvijek je bila malo drama queen.

„Ma nećeš umrijeti. Gle, još samo malo.“, bodrim je kako su me učili na onom trudničkom tečaju. Pa nije zavraga onaj čovjek roknuo u nesvijest tamo. Znao je siroček što ga čeka.

Prima me za podlakticu:“ Jako me boli! Ne mogu više izdržati! Umrijet ću. Reci im da mi nešto daju!“

Primalja zakoluta očima:“ Gospodine, ali sve smo joj dali.“

Ivana se približila mom uhu, krvnički me drži za podlakticu i misli da šapće, ali ne šapće, već se glasno dere:“ Nisu mi ništa dali. Lažu! Hoću epiduralnu!“

Kao da sam u nekakvom paralelnom svemiru. Nikad je nisam vidio takvu. Mora da su gadni ti lijekovi koji se daju u porodu. Jesu li to uopće ljekovi? Što ako su joj stavili nešto drugo? Sad i mene paranoja hvata. Kao da to nije moja žena. I sam sam na rubu suza.

Iz paralelnog svemira me dozivaju glasovi:“ Idemo tata, malo brže! Glavica je vani! Ajmo, ajmo,  primite je tu za ruku, neka se malo nasloni na Vas!“

I kroz neko vrijeme i uz nekoliko komplikacija svijet je glasno pozdravio naš prvorođenac, Filip, beba od skoro 4 kile.

Suze mi same teku niz lice. Prekrasan je! I tako mali! I tako ga već volim!

Ostajemo zajedno iduća 2 sata.

„Nadam se da ti je jasno da više nećemo imati djece.“, kaže ona.

Yea, right…