Jeste li i Vi jedna od „sretnica“ koja je često nakon poroda čula ovo pitanje o dojenju? Ili tome sličnu verziju?
„Joooj, pa ti ne dojiš? Nisi imala mlijeka ili?“
„Ragade si dobila. A da, to je nekako normalno. I ja sam ih imala pa sam uspješno dojila idućih 100 godina“.
„Nisi trebala odustati. Trebala si pretrpjeti taj početak koji ni meni nije bio lagan za dobrobit svog djeteta.“
„Nema bolje opcije za dijete od dojenja.“
„Mi smo se toliko mučili s dojenjem prvih mjesec dana, ali sad mi je drago jer nam odlično ide. Treba se malo pomučiti.“
Ili ste se možda više naslušali žalopojki u drugom smjeru.
„Ma blago tebi. Barem ti se beba ne budi 10 puta po noći za dojenje kao moja.“
„Pa samo smućkaš bočicu i slobodno je ostaviš baki na čuvanju. To s mojim cicoljupcem nema šanse. Kao krpa i zakrpa smo.“
„Tebi barem muž može napraviti bočicu po noći pa se možeš više odmoriti za razliku od mene jadne koja dojim nonstop.“
Uvijek kažem kako čvrstu odluko o tome hoćeš li dojiti ili ne donosiš puno prije poroda. Istražujući sve ono što može poći po krivu. Informirajući se o svim mogućim položajima dojenja. Razgovarajući otvoreno s majkama koje doje, a koje su u početku imale problem s dojenjem. Jer dojenje najčešće nije jednostavno i rijetko se dogodi da fantastično krene odmah iz prve. Jer u glavi treba biti spreman da najvjerojatnije neće krenuti od prve. Da vjerojatno neće biti nimalo lako.
I upravo u tim trenutcima kada ne krene od prve važno je imati podršku. Podršku osobe koja je najbliža rodilji (najčešće suprugovu i tu je njegova podrška nezamjenjiva). Podršku cijelog sustava.
- prvenstveno podršku i strpljenje zdravstvenih djelatnika tijekom boravka u bolnici neposredno nakon poroda,
- grupe za potporu dojenju,
- podršku stručnjaka koji se bave problemima dojenja – naša topla preporuka LACTONLINE,
- podrška i razumijevanje liječnika pedijatara,
- podršku cjelokupne javnosti koja se i dalje najčešće zgraža kada majka na klupici ili u kafiću gdje je sjela na kavu izvadi dojku kako bi nahranila svoju bebu.
Svi znamo kako je dojenje najbolje za bebu. Bombardirani smo plakatima na kojima presretna majka s blaženim smješkom na licu u naručju drži svoju bebu i doji je.
Ni naznaka boli. Ni naznaka ragadama. Ni naznaka mastitisu. Ni naznaka tome da dojenje doista zna biti teško, naporno i iscrpljujuće.
S takvom slikom presretne majke i još sretnije bebe i sama sam prije 10 godina otišla u bolnicu roditi svoje prvo dijete. A ta savršena slika rasprsnula mi se pred očima svega nekoliko sati nakon poroda kada ga nikako nisam uspjevala nahraniti.
Tu i tamo bi ušla neka random medicinska sestra u sobu uz komentar: „Dijete Vam je gladno. Vidite kako plače“. I mrtva hladna izašla van. Hvala što ste me obavijestili. Da mi niste ovo rekli zaista ne bih znala da je tako.
Cijelu smjenu je plakao on. Cijelu smjenu sam plakala ja. Mislim da se nikada u životu nisam osjećala toliko nesposobnom kao u tim trenutcima. Sve dok u smjenu nije došla divna medicinska sestra dodatno educirana iz područja dojenja.
Skoro cijelu svoju smjenu je presjedila sa mnom objašnjavajući mi sve o:
- položajima dojenja,
- hvatovima,
- ranom prepoznavanju znakova da je beba gladna.
Njezini savjeti su mi bili od ogromne pomoći kada sam pri dolasku kući momentalno odmah dobila ragade. Priprema za podoj kad imaš ragade nalik je pripremi Muhameda Alija za najteži meč u životu. Jer psihički moraš biti svjesna i spremna na to da će te boljeti čim dijete staviš na dojku. I u tim trenutcima veliki je plus imati nekoga tko će biti tu uz tebe, hrabriti te i bodriti kako ne bi odustala.
Nakon drugog poroda nije sve išlo glatko jer je Jakov palčić. Njega je bilo potrebno stalno buditi u određenim vremenskim razdobljima kako bi jeo i najčešće bi nakon 3 - 4 minute aktivnog hranjenja na dojci ponovno zaspao. Uz sve to imati i starije dijete kod kuće kojem se treba isto toliko posvetiti nije nimalo lako i doista moraš znati dobro balansirati između svega.
Dojenje s trećom curicom prošlo je relativno jednostavno i bezbolno, a vidjet ćemo koliko ću sreće (i upornosti) imati s 4-tom.
Dojenje zaista je najbolje za mamu i za bebu. Onda kada je to moguće i izvedivo. Onda kada je to majci i bebi prihvatljivo. Onda kada su majka i beba kliknule na prvu, drugu ili pedeset i petu. Onda kada se majka osjeća dobro tijekom dojenja, kada ima podršku najbliže okoline i kad se zbog različitih „dobronamjernih“ komentara i savjeta neće osjećati nesposobnom dojiti dijete čak i ako ima ragade.
Reći ženi kako je dojenje najbolja opcija i kako je pogriješila jer nije dojila, a pri tome ne znati prave razloge ne dojenja, ne dati joj podršku tijekom trudnoće vezanu uz dojenje kao i umanjivati teškoće povezane s dojenjem nije konstruktivno. A uspoređivanje majki koliko su dobre majke na temelju toga jesu li dojile ili ne je još i gore.
Jer, koristila jednokratne ili platnene pelene, kolica ili nosiljku, dojila ili ne dojila mama je mama. A svaka mama je svome djetetu nezamjenjiva.
Svaka majka će ustajati po noći, mijenjati pelene, brižno kupati i oblačiti svoje dijete, aktivno se s njim igrati i biti djetetov centar svijeta. I to bi svakako trebala biti polazišna točka svega.
Stoga, kad vam sljedeći put na vrh jezika dođe pitanje "Jel' dojiš?" i "A zašto ne?" pokušajte ga ostaviti na tom vrhu. Jer, svaka majka će vam sama reći želi li razgovarati o načinim hranjenja svoje bebe ili bi tu temu najradije preskočila.